Početak 2025. godine donio je značajne promjene u radno-pravnoj i ekonomskoj sferi Federacije Bosne i Hercegovine. Povećanje minimalne i prosječne plaće dočekano je s mješovitim reakcijama – s jedne strane, predstavljeno je kao važan korak ka poboljšanju životnog standarda, dok s druge strane otvara brojna pitanja o dugoročnoj održivosti takvog modela.
Prema podacima nadležnih institucija, prosječna neto plaća u Federaciji BiH za prva tri mjeseca ove godine iznosila je 1.545 KM. U poređenju s istim periodom prošle godine, to je rast od 16,2 posto. Minimalna plaća je istovremeno povećana sa 619 KM na 1.000 KM, čime je napravljen značajan pomak u zaštiti radničkih prava.
Međutim, realni životni troškovi i dalje predstavljaju izazov za većinu stanovništva. Prema podacima sindikalnih organizacija, potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u aprilu 2025. godine iznosila je 3.168,90 KM. To znači da ni prosječna plaća nije dovoljna za pokrivanje osnovnih mjesečnih izdataka.
Veći dio kućnog budžeta odlazi na osnovne potrebe – hranu, režije i prijevoz – dok za ostale aktivnosti, poput odmora, obrazovanja ili kulture, ostaje vrlo malo prostora. Iako povećanje minimalne plaće predstavlja napredak, jasno je da je riječ o samo jednom segmentu šireg ekonomskog konteksta koji zahtijeva dodatnu pažnju.
Prema procjenama sindikata, oko 187.000 radnika je prije usvajanja novog zakonskog minimuma primalo manju plaću od 1.000 KM. Mnoge industrije, posebno one niskoprofitne, suočavale su se sa izazovima neregulisanih uslova rada, što dodatno naglašava važnost ove reforme.
Ipak, poslovna zajednica i ekonomski stručnjaci ističu potrebu za uravnoteženim pristupom. Viši troškovi rada, bez pratećeg rasta produktivnosti i smanjenja parafiskalnih nameta, mogli bi uzrokovati dodatne pritiske – uključujući inflaciju, smanjenje zaposlenosti i slabljenje konkurentnosti domaće proizvodnje.
Također, sve češće se govori o liberalizaciji uvoza strane radne snage, što kod dijela javnosti izaziva zabrinutost. Ukoliko se ne postave jasni okviri i mehanizmi zaštite domaćih radnika, postoji mogućnost da se smanji njihova pregovaračka pozicija na tržištu rada.
Podaci o prosječnim plaćama po kantonima dodatno ističu regionalne razlike. Najviša prosječna plaća zabilježena je u Kantonu Sarajevo (1.887 KM), dok je najniža u Srednjobosanskom kantonu (1.348 KM). Iako je zabilježen napredak u većini kantona, razlike od više stotina maraka ukazuju na potrebu za ravnomjernijim regionalnim razvojem.
Zaključno, iako povećanje plata u Federaciji BiH predstavlja pozitivan signal i važan pomak u pravcu socijalne sigurnosti, ono nije dovoljno za rješavanje duboko ukorijenjenih ekonomskih izazova. Ključne mjere – poput reforme poreskog sistema, podrške malim i srednjim preduzećima, te kontrole osnovnih životnih troškova – ostaju neophodne kako bi rast plata imao stvarni uticaj na kvalitet života građana.