Zašto su za SDA najviše zabrinuti oni koji nikad ne bi glasali za nju: Ko to želi da Bakir ode?

Posljednja dva izborna ciklusa Bakir Izetbegović izgubio je u trci za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz bošnjačkog naroda.

Iz toga je, gotovo kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, u manjem, ali glasnom dijelu javnosti, prvenstveno medija, proizašao zaključak da Izetbegović više nije dostojan vodstva SDA i da bi mjesto predsjednika stranke trebao ustupiti nekom drugom. 

Takav zaključak, međutim, baštini se na prilično čudnoj pretpostavci o politici – da se političke pozicije nekome ustupaju.

Ipak, ne ustupaju se. Za njih se valja boriti, a onda se u političkom dvoboju okušati.

Dežurni “imači” mišljenja 

Bakir Izetbegović, prije nego što je došao na čelo SDA, nije dobio stranku na poklon, niti mu je predsjednička funkcija pripala samo zato što je nosio prezime Izetbegović. Aliju Izetbegovića na čelu stranke nije naslijedio njegov sin, nego Sulejman Tihić.

Izetbegović je prošao kroz unutrašnju stranačku utakmicu, u kojoj nije uvijek pobjeđivao, da bi na kraju dobio podršku potrebnu da postane predsjednik SDA.

Nije mu, dakle, niko ustupio vrh stranke. Do njega je došao kroz političku borbu i proceduru koju je sama stranka uspostavila.

Ako neko danas smatra da Izetbegović treba otići, ništa ga ne sprečava da ponudi alternativu, okupi podršku i na stranačkim izborima pobijedi. I to je, na kraju, politika. 

I tu dolazimo do suštine zagovaranja da Izetbegović treba otići sa čela SDA. Sasvim sigurno i u samoj stranci ima pojedinaca koji bi rado vidjeli nekog drugog na vrhu, ali ovakve ideje zapravo i ne dolaze iz SDA.

Za stranku su “zabrinuti”, i jako su glasni, oni koji pripadaju suprotnom političkom i ideološkom spektru, zatim predstavnici stranaka koje su nastale upravo odvajanjem dijela članstva od SDA, ali i pojedinci iz medija čiji je negativan odnos prema Bakiru Izetbegoviću odavno poznat.

Štaviše, kod nekih od njih taj odnos nije ograničen samo na aktuelnog predsjednika SDA, nego se proteže i na njegovog oca Aliju Izetbegovića. Otuda se nameće zaključak da pojedinim dugogodišnjim “madijskim i javnim radnicima”, kvazianalitičarima i sličnim “imačima” mišljenja nije cilj samo podgrijavati priču o Bakiru, već se radi o nastavku obračuna s onim što u javnom i političkom prostoru predstavlja prezime Izetbegović. 

Baška stranka, baška Predsjedništvo

Naravno, činjenicu da je Izetbegović dva puta izgubio izbore za člana Predsjedništva BiH ne treba ignorirati. To jeste politički neuspjeh i legitimno je iz njega izvlačiti zaključke o njegovoj politici, procjenjivati njegove poteze, odgovornost i sposobnost da pridobije birače izvan tradicionalnog biračkog tijela SDA. 

Međutim, jedno je izgubiti izbore za člana Predsjedništva, a sasvim drugo izgubiti legitimitet za vođenje političke stranke. I to stranke koja je po izbornom rezultatu duplo jača od sljedeće po broju glasova. Pa ipak, “imači” mišljenja ne postavljaju pitanje treba li Nermin Nikšić otići? Ili Željko Komšić? Ili Elmedin Konaković? Ili… 

One obdarene razumom i nepristrasnim pogledom na stvari treba podsjetiti da su utrka za Predsjedništvo i vođenje stranke po svemu različi procesi, da se ne mogu automatski poistovjetiti, pogotovo ne onda kada se kao ključni dokaz protiv Izetbegovića koristi podatak da je dobio manje glasova od SDA.

Da, Bakir Izetbegović je npr. 2022. godine dobio manje glasova nego SDA na parlamentarnim izborima. Ali jednako je važno reći da je SDA osvojila 217.961 glas, dok je Izetbegović u utrci za člana Predsjedništva osvojio 214.412. Razlika je bila 3.549 glasova, odnosno oko 1,6 posto.

To teško može biti dokaz nekakvog masovnog razlaza između SDA i njenog kandidata. Naprotiv, pokazuje da je Izetbegović dobio gotovo čitavu stranačku bazu. Njegov problem nije bio u tome što ga je napustila SDA, nego u tome što nije uspio značajnije proširiti vlastitu podršku izvan nje, i što je protiv sebe imao ujedinjenju opozciju. 

Kritičari Izetbegovića uglavnom zaobilaze jedno veoma bitno pitanje: zašto se uopće predsjednički rezultat jednog kandidata poredi sa stranačkim rezultatom na parlamentarnim izborima kao da su to dvije potpuno iste političke utakmice?

Na parlamentarnim izborima stranke se međusobno takmiče, svaka za sebe, svaka pokušava osvojiti što više mandata i sačuvati vlastitu političku prepoznatljivost. Kod izbora člana Predsjedništva situacija je potpuno drugačija. Postoji jedno mjesto i opoziciji je, ako želi pobijediti kandidata SDA, politički racionalno da različite stranačke birače okupi oko jednog kandidata. 

Opozicija je to i načinila. Denis Bećirović nije nastupao samo kao kandidat SDP-a, nego kao kandidat šireg opozicionog bloka, i to dva puta.

Taj rezultat nije moguće jednostavno poistovjetiti sa rezultatom SDP-a, jer Bećirovićevi glasovi nisu bili samo glasovi ljudi koji bi na parlamentarnim izborima glasali za SDP. Dio tih glasova došao je iz drugih političkih stranaka i biračkih skupina koje su na parlamentarnim izborima ostale međusobno podijeljene. Jednostavno kazano, opozicija je na jednoj izbornoj utakmici bila fragmentirana, a na drugoj je uspjela koncentrirati glasove. 

Ako nekoliko stranaka može svoje međusobno podijeljene birače na izboru za Predsjedništvo koncentrirati iza jednog kandidata, taj kandidat može dobiti znatno više glasova nego njegova matična stranka. To samo po sebi nije dokaz da je ta stranka politički jača od SDA, niti da je kandidat koji je osvojio manje glasova od svoje stranke automatski izgubio politički legitimitet. Pokazuje tek da različiti nivoi izbora proizvode različite obrasce i pristupe kod glasača.

Isti princip može se vidjeti i kod drugih političkih aktera. Kada kandidat za člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda dobije podršku šireg hrvatskog političkog bloka, njegov rezultat ne može se jednostavno porediti sa rezultatom HDZ-a.

Kada kandidat poput Željka Komšića uspije okupiti glasove koji daleko nadilaze rezultat njegove stranke, njegov predsjednički rezultat također se ne može poistovjetiti s rezultatom Demokratske fronte.

Kod Milorada Dodika i SNSD-a moguće je, s druge strane, govoriti o izraženijoj personalizaciji političke podrške. U jednom slučaju kandidat je jači od stranke, u drugom stranka može biti jača od kandidata. Ni jedno ni drugo samo po sebi nije i ne može biti dovoljan kriterij za ocjenu sposobnosti lidera da vodi stranku.

Zato je posebno problematično kada se upravo kod SDA uspostavlja pravilo prema kojem kandidat mora imati najmanje onoliko glasova koliko i stranka da bi njen predsjednik imao legitimitet.

Ako je to kriterij i pravila igre, koja su dužebrižnici nametnuli, onda nije dovoljno primijeniti ga samo na Bakira Izetbegovića. Morao bi se primjenjivati dosljedno, kroz različite izborne cikluse i prema svim političkim subjektima. U suprotnom više ne bismo govorili o općem političkom kriteriju, nego o argumentu koji se koristi onda kada nekome odgovara i kada se neko uzme na zub. 

SDA je ostala najjača politička stranka 

Nakon smrti Alije Izetbegovića kandidati SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva u pravilu nisu uspijevali dosegnuti ukupan broj glasova koji je stranka osvajala na parlamentarnim izborima. Ako je ta razlika danas dokaz da Bakir mora otići, onda bi trebalo objasniti zašto se ista pojava nije tretirala kao dokaz sistemskog problema mnogo ranije. Ili je danas to isplativije, s obzirom na to da prezime Izetbegović izaziva pozornost. 

Naravno da postoji potreba unutar SDA za ozbiljno preispitivanje i samorefleksiju. Pristup je to koji primijenjuju sve ozbiljne i ukorijenjene političke stranke.

Baš zbog toga treba razlikovati ozbiljnu kritiku od potrebe da se svaki izborni rezultat pretvori u novi dokaz da određeni čovjek mora otići.

U međuvremenu se u dijelu javnosti razvila gotovo ideološka potreba za “deizetbegovićizacijom” SDA, po analogiji sa nekadašnjom hrvatskom “detuđmanizacijom”.

Problem takvih konstrukcija jeste u tome što ozbiljna rasprava haman i da ne postoji, pa tako se sve pretvori u petparačke žalopojke, prema kojima su neki kritičari dosljedni nastavljači Alijine politike, dok Bakir nije!? U tako postavljenoj konstrukciji, Bakir Izetbegović haman postaje objašnjenje za gotovo sve što se SDA dogodilo, pa se svaki novi izborni poraz koristi kao potvrda već unaprijed postavljene teze.

Kako god bilo, nije isto reći da je neko izgubio predsjedničke izbore i reći da je izgubio pravo da bude predsjednik stranke.

O prvom odlučuju birači na općim izborima, a o drugom članovi stranke na njenim unutrašnjim izborima. Poraz na izborima za jednu funkciju sam po sebi ne znači da neko mora napustiti drugu. Te dvije stvari nisu isto i ne treba ih tako posmatrati.

Na kraju, činjenice pokazuju jednu zanimljivu stvar. Bakir Izetbegović jeste dva puta izgubio ličnu utrku za člana Predsjedništva BiH, ali stranka koju vodi nije doživjela takav izborni pad. 

SDA je pod njegovim vodstvom ostala najjača politička stranka i na parlamentarnim izborima redovno osvajala najveći broj glasova među probosanskim i bošnjačkim političkim subjektima. 

Zato njegovu političku snagu nije moguće mjeriti samo rezultatom jedne, izrazito personalizirane utrke za Predsjedništvo.

Vratimo se na početak, koji kaže da politika nije mjesto na kojem se nekome kaže da je red da ustupi mjesto. Pa tako ni ono na čelu stranke. 

Političke pozicije se osvajaju. Ako se već govori o demokraciji, onda bi taj princip trebao važiti i kada je riječ o Bakiru Izetbegoviću.