Tuzla je sinoć ponovo gledala isti prizor koji se polako pretvara u dio svakodnevice — pune koferi, oproštaji, suze, zagrljaji i pet autobusa koji su, prema priči građana, odvezli oko 280 ljudi u Njemačku.

Ovo nije izolovan slučaj, nego nastavak priče koju svi već dobro znamo: ljudi odlaze jer žele više nego što ovdje mogu dobiti.

Plate premale, računi preveliki

Razgovori po kafićima i društvenim mrežama svode se na isto — plata jedva stigne do kraja mjeseca.
Radnici sve češće kažu da bi radili bilo šta, ali žele da to bude plaćeno kako treba.

Primjer koji najbolje pokazuje situaciju je poziv za čišćenje snijega — plata preko 1.000 KM zvuči dobro na papiru, ali se na posao prijavilo tek deset ljudi, a dio se povukao već prvog dana.
Mnogi kažu: nije problem raditi, problem je osjećaj da te niko ne cijeni.

Nepravda peče više od hladnoće

Kad čuješ priče radnika, često se spominje ista rečenica: “Ne boli nas posao, nego poniženje.”
Mnogi tvrde da rade za minimalac, dok s druge strane gledaju kako se u jednoj noći potroši ono što oni zarade za mjesec dana.

To, kažu, samo još jače gura ljude prema autobuskim stanicama.

Njemačka kao jasna karta

Za razliku od domaćeg tržišta, u Njemačkoj ljudi vide šansu za stabilnu zaradu, sigurne uslove i osjećaj da se trud isplati.
Za mnoge je to dovoljno — i spakovani kofer znači novi početak, možda i novi dom.

Hoće li se val iseljavanja zaustaviti?

Za sada, redovi pred autobusima pokazuju da odlazak ne jenjava.
Neki vjeruju da će se jednog dana vratiti, dok drugi već planiraju živote za svoju djecu van granica BiH.

Jedna stvar je sigurna — dok god ljudi osjećaju da rade puno, a žive malo, autobuska karta do Njemačke će ostati najprodavanija u gradovima širom zemlje.

(Binfo.ba)